Neđo Galić bio je protagonist u vremenu kad je teško biti čovjek, kad je teško biti hrabar: u ratu je spašavao znane i neznane Bošnjake iz Ljubuškog koji su dopali u logor mostarskog heliodroma. Nije to skrivao pred drugim sugrađanima, iskusio je zajedno s porodicom da je teško biti drugačiji, ali nikad se nije kajao zbog dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti.
“Moj Neđo potiče iz partizanske porodice. Bio je otvoren, progresivan, uvijek ispred vremena”, govori Štefica Galić, koja je supruga upoznala na rođendanu jedne prijateljice u Međugorju, a bračni život započeli su 1981. Po zanimanju automehaničar, Neđo je bio svestran čovjek, darovit još od mladosti, veliki roker, član benda Leptir, svirao je gitaru i orgulje, pisao poeziju, čitao, strastveni radioamater i zaljubljenik u fotografiju.
“Bio je poseban, duhom i umom uvijek iskren, slobodan. Ljevičar po opredjeljenju, otvoreno je ispoljavao stavove, bio je svoj, nije se plašio, a iznad svega, bio je humanista.”
Štefica i Neđo podizali su troje djece, imali su kuću, radili su u vlastitoj fotografskoj radnji Foto 88, živjeli su lijepo i sretno, okruženi familijom i prijateljima. Sve dok se nije nakostriješilo vrijeme nacionalizma, ratno doba, kada je njihov dom postao posljednja luka spasa za Bošnjake, za ljude koji su se prekonoć, kako kaže Štefica, našli u nevolji. Po otpočinjanje sukoba HVO-a sa Armijom R BiH, Bošnjaci koji su bili u HVO-u su razoružani i zarobljeni.
Vraćeni s linije kućama, razoružani, pozvani da se jave u tadašnji SUP, Bošnjaci dolaze jedan po jedan ili u grupama, sa strahom u očima, za hodžom iz sela Gradska idu svi koliko ih je bilo. Sve se to dešavalo ispred kuće Galića, u blizini zgrade SUP-a. Mnogi koji su prošli, gurnuli bi papirić Štefici u ruku, molili da javi nekom, da pomogne. Tri kamiona puna ljudi krenula su u nepoznato. Bilo je djece koja su trčala za kamionima, tu su bili njihovi očevi, djedovi. Sve su posmatrali Galići. “Neđo je govorio: Idemo svi na ulicu, ne damo komšije, ali niko se nije pomakao. Šuti, rat je, neko ćete ubiti, odgovarali su mu ostali”, živi u Štefičinom sjećanju taj nesretni 15. august 1993. Saznalo se da komšije Bošnjaci nisu na prvoj liniji, da neće ni rovove kopati; bili su u logoru, na mostarskom heliodromu.
Uskoro, neka žena iz Stoca poslala je na faks kod Galića garantno pismo: čula je da se s tim pismom može izaći iz logora. “I uz to pismo izašao je prvi čovjek iz logora. Ko god je imao nekog svog vani, taj je pismo slao na naš faks, jer drugi niko nije htio primiti Bošnjaka ni u radnju ni u kuću. Bilo je dobrih ljudi koji su pomagali tajno, jedino smo mi pomagali javno i trajno smo to radili.”
I danju i noću Štefica je čitala garantna pisma, ljudi su spašavani, a žene koje ga nisu mogle dobiti jer nikog nisu imale u inostranstvu, plakale su i jaukale na stepenicama kuće Galića.
Tada su počeli krivotvoriti garantna pisma. Kako je tim ljudima rečeno da moraju napustiti Ljubuški u roku od 48 sati, Neđo i Štefica su svakodnevno trčali po bošnjačkom selu Gradska, jer su se ljudi plašili da dođu u Ljubuški. Slikali su one koji su ih zvali, bilo je i onih koji nisu imali dokumenta, nisu bili ni na heliodromu a željeli su što prije pobjeći, radili su sve što su mogli. Bilo je tu izbjeglica iz Čapljine i Stoca, ko god je mogao, otišao je. Ostale su stare i nepokretne osobe, koje, koliko Štefica zna, nisu nastradale. “Nismo mogli drugačije reagirati. Sve se u vama buni kad vidite nepravdu. Tuđa nesreća boli vas kao da je vaša.”
Upadali su im u kuću, provocirali, vrijeđali, sugrađani su ih ignorisali, niko im u radnju više nije ulazio. Bankrotirali su.
“Poslije svega što smo doživjeli, moj Neđo je rekao: Ja više ne bih mogao glavu dignuti od stida ako ostanem ovdje. Idemo i mi za njima, pa šta bude. Kad je zadnji Bošnjak otišao, mi smo prodali dio imovine, pokupili se i s djecom otišli u Prag, na poziv Neđine prijateljice.” Taman što su našli posao, djeca školu, tek što su odahnuli od svega, vratili su se poslije nešto više od godinu dana, krajem 1994. To je bio najljepši period za Šteficu, ali nostalgija je obuzela njenog supruga, a činilo se kao da je predosjećao da mu nije ostalo još mnogo vremena. Živjeli su teško u Ljubuškom, u kuću i radnju niko im nije navraćao. Štefica je radila u Čapljini, u Međugorju, brala jagode po Italiji, a više od svega boljelo ih je što su im sugrađani okrenuli leđa.
Neđo se teško razbolio, operisan je u Mostaru, prebačen u Zagreb na Institut za tumore, fizički slabi i rapidno stari. Prima kemoterapije koje mu supruga nabavlja iz inostranstva, sve je skupo, ali našli su se ljudi i u toj nevolji. Svi oni Bošnjaci kojima su Štefica i Neđo pomagali da sačuvaju živu glavu, sada su ih pomagali iz svijeta, slali su im novac, nisu ništa žalili.
Kad je ljekari upozoravaju: “Štefice, on vam odlazi”, ona to ne vidi. Bila je puna nade i, neočekivano, Neđo se stvarno diže s postelje, oporavlja se, radi, priča, smije se.
“A onda se u jednom trenu sve sunovratilo. Patio je što ja radim, što djeci ne može dati džeparac, što radnja ne radi, što nam ljudi ne dolaze. Kao da se umorio od svega, odustao je od borbe za život”, prepričava Štefica posljednje poglavlje života sa suprugom, koji je preminuo 2001., u 52. godini, a sahranjen je, po ličnoj želji, na groblju Sutina u Mostaru.
Preuzeto od Almir Muratović