Svaki čovjek nosi u sebi jedno mjesto koje mu je obilježilo mladost, a za mene je to, bez sumnje, Donji Vakuf, grad u kojem sam, radeći punih četrdeset godina u „Elektroprenosu Bosne i Hercegovine“ (Pogon Banja Luka) kao koordinator i instruktor za dalekovode visokog napona, ostavio dio svog života.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka profesionalni put me je vodio četiri do pet puta godišnje od Banja Luke, preko Jajca, Donjeg i Gornjeg Vakufa, pa sve do nadomak Prozora. Tamo je naš tim odgovorno pregledao magistralni dalekovod 220 kV Jablanica – Mraclin (kod Velike Gorice), odnosno onaj dio koji se nalazio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Naš ritam je bio brz, pa bismo često i lako stigli do Donjeg Vakufa. Tamo bismo ostali po nekoliko dana, boraveći u onom starom, a kasnije nadograđenom i prelijepo uređenom hotelu pored Vrbasa.
Donji Vakuf je u to vrijeme bio pojam ljepote. Bio je to divan grad podijeljen rijekom i spojen mostovima, sa prelijepim šetalištem koje je vodilo do centra i uvijek punim divnih djevojaka. Baš tu sam prvi put u životu, iako na početku nisam znao pravila, odigrao tombolu, takozvani „petorac“ i „desetarac“. U strogom centru grada obavezno smo svraćali na sladoled i kolače kod jednog mog poznanika, čiji je sin Senad kasnije jedno vrijeme radio sa nama u „Elektroprenosu“ prije nego što je napustio firmu.
Jednom sam igrom slučaja ostao sam u gradu dok su moje kolege otišle duboko u planinu. Smjestili su se u motelu „Semešnica“, a ja sam tog dana krenuo pješke sam, hodajući ona četiri kilometra kroz gustu šumu koja se protezala sa obje strane puta. Pored mene je proticala kristalno bistra rijeka Semešnica, koja je bila prosto nevjerovatno puna ribe. Posmatrao sam kako pastrmke neprestano iskaču iz vode, ali lov je na ovom mjestu bio strogo zabranjen. Uživajući u tom prizoru, brzo sam pješačeći stigao do motela i mojih radnika iz „Elektroprenosa“. U tom motelu, koji je danas prelijepo etno-selo što se svakodnevno širi, spavali smo mnogo puta.
Jedna od najupečatljivijih anegdota desila se oko 1979. godine kada smo moj kolega i ja dobili zadatak da pregledamo trasu od 15 stubova u pravcu Bugojna. Dva stuba nalazila su se unutar kruga drvoprerađivačkog kombinata, pa smo morali preskočiti ogradu firme koja je bila visoka i sa šiljcima na vrhu poput koplja. Kolega je nekako uspio da pređe i otišao je naprijed, ali ja sam se zaglavio na samom vrhu ograde i ostao da visim. Ugledavši radnike kombinata kako nedaleko odatle sjede na travi i doručkuju, povikao iz sveg glasa: „Radnici, spasite čovjeka!“. Trojica radnika su odmah pritrčala i pažljivo me skinula sa ograde, dok nas je na kapiji čekao moj kolega, nažalost danas pokojni i rahmetli, Smailagić Suad koji je preminuo prije par godina.
Kasnije smo od „Elektrodistribucije Jajce“ dobili na održavanje i jedan zapušteni dalekovod 110 kV Jajce – Bugojno. U sjećanju mi je posebno ostala TS 110 kV Bugojno sa kojom je bio povezan i izvjesni Muris, izuzetno prijatan čovjek sa kojim je bilo zadovoljstvo sarađivati.
Vrijeme leti i godine prolaze, ali sjećanja na te terenske dane, na radnički ponos i na prelijepi gradić Donji Vakuf nikada ne blijede. Taj grad mi je uzeo dio mladosti, ali mi je zauzvrat dao uspomene za čitav život.
Radovan Jazić