O Besimu Ajanoviću može se misliti različito, može se raspravljati o njegovim političkim izborima i načinu na koji je vodio svoje bitke, ali teško je njegovu političku biografiju svesti na klasičnu priču o stranačkom transferu. Čovjek koji je decenijama proveo u SDA, a potom zbog sukoba sa njenim rukovodstvom pokretao sudske sporove, javno govorio o onome što je smatrao nezakonitostima i nastupao kao zviždač, danas traži povjerenje građana kao kandidat Naroda i Pravde.
U vremenu kada se politički transferi često objašnjavaju funkcijom, interesom ili borbom za poziciju, životni i politički put Besima Ajanovića nudi nešto drugačiju priču. Danas je kandidat Naroda i Pravde (NiP) za Skupštinu Srednjobosanskog kantona. Na kandidatskoj listi za Opće izbore 2026. godine nalazi se pod brojem 22. Međutim, prije nego što je postao kandidat NiP-a, Ajanović je proveo više od dvije decenije unutar Stranke demokratske akcije.
I upravo u toj činjenici počinje priča o čovjeku koji je, prema vlastitim riječima, više puta birao da govori ono što misli čak i onda kada mu to politički nije bilo korisno.
Od SDA do političkog sukoba
Službeni izborni rezultati pokazuju da je Besim Ajanović još 2000. godine bio kandidat SDA na lokalnim izborima u Donjem Vakufu. Osvojio je 348 glasova i dobio mandat u Općinskom vijeću.
Četiri godine kasnije ponovo se kandidovao ispred SDA i ponovo osvojio mandat. Njegov politički angažman, međutim, nije se završavao na izbornoj politici. Ajanović je godinama bio profesionalno angažovan u SDA, a obavljao je i funkciju sekretara Kantonalnog odbora SDA Srednjobosanskog kantona.
A onda je došao sukob.
Kada stranačka disciplina postane važnija od vlastitog mišljenja
Ajanović je javno govorio da se njegov problem sa rukovodstvom SDA pojavio upravo zato što nije želio uvijek slijediti stranačku disciplinu.
Tvrdio je da je insistirao na zakonitosti i da nije želio podržavati odluke za koje je smatrao da nisu u skladu sa zakonom, čak i kada su dolazile iz njegove vlastite političke organizacije.
Zbog toga je, prema njegovom svjedočenju, došao u sukob sa tadašnjim rukovodstvom SDA u Srednjobosanskom kantonu, posebno sa tadašnjim predsjednikom Kantonalnog odbora Salkom Selmanom.
Za Ajanovića je to, kako je godinama kasnije govorio, predstavljalo pitanje principa.
Ne pitanje toga kojoj stranci pripada.
Nego pitanje toga može li čovjek glasati i govoriti onako kako misli da je ispravno.
Od stranačkog čovjeka do uzbunjivača
Nakon sukoba sa SDA, Ajanović je postao prepoznatljiv i po javnom ukazivanju na ono što je smatrao nezakonitostima i zloupotrebama.
Bio je jedan od ljudi koji su se angažovali u okviru udruženja „Uzbunjivači BiH“.
Njegova filozofija bila je jednostavna: ako institucije ne reaguju na ono što smatraš nezakonitim, javnost mora saznati za to.
Ajanović je u više intervjua govorio da je dokumentaciju o slučajevima koje je smatrao spornim dostavljao policiji, tužilaštvima i drugim institucijama.
Govorio je i da je pojedine materijale slao samom vrhu SDA.
Prema njegovim tvrdnjama, o određenim stvarima je obavještavao i Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića.
Drugim riječima, nije prvo otišao iz SDA, pa onda počeo kritikovati stranku.
On tvrdi da je pokušavao upozoravati na probleme dok je još bio njen član i profesionalni kadar.
Cijena javnog govora
Ajanović je u javnim istupima govorio i o prijetnjama koje je, kako je tvrdio, doživljavao zbog svog djelovanja.
Govorio je o prijetećim pismima, telefonskim pozivima i prijetnjama koje su, prema njegovim navodima, bile usmjerene i prema njegovoj porodici.
To su ozbiljne tvrdnje koje zahtijevaju dokumentaciju i opreznu novinarsku formulaciju.
Ali i sama činjenica da je Ajanović godinama javno istupao, uprkos tvrdnjama da je zbog toga trpio pritiske, dio je njegove političke priče.
Zašto je danas u NiP-u?
Danas je Besim Ajanović kandidat Naroda i Pravde.
Njegova kandidatura za NiP nije se pojavila preko noći. Ajanović se kao kandidat ove stranke pojavljivao i ranije, a danas ponovo traži povjerenje građana.
Za nekoga će njegov prelazak iz SDA u NiP biti samo još jedan politički transfer.
Ali bi takvo objašnjenje bilo previše jednostavno.
Jer Ajanović nije čovjek koji je nepoznat u SDA i koji je jednog dana odlučio potražiti novu stranku.
On je čovjek koji je unutar SDA proveo veliki dio svog političkog života.
Bio je njen član.
Bio je kandidat.
Bio je vijećnik.
Bio je profesionalni kadar.
Bio je sekretar.
A onda je došao u otvoreni sukob sa stranačkim rukovodstvom.
I zato se njegov prelazak u NiP može posmatrati i kao završna faza jednog mnogo dužeg političkog puta.
Čovjek prije funkcije
O Besimu Ajanoviću može se politički misliti različito.
Može se neko slagati ili ne slagati sa njegovim stavovima.
Može se raspravljati o njegovim političkim odlukama, njegovim javnim nastupima i načinu na koji je vodio svoje bitke.
Ali jedno je teško osporiti: njegova biografija nije biografija čovjeka koji je cijeli život birao lakši politički put.
Najlakše bi mu bilo šutjeti.
Najlakše bi bilo ostati unutar sistema, prihvatiti odluke većine i čuvati svoju poziciju.
Umjesto toga, odlučio je govoriti.
Prvo unutar vlastite stranke.
Potom protiv ljudi iz vlastitih političkih redova.
A na kraju i izvan stranke kojoj je pripadao najveći dio svog političkog života.
Danas je kandidat druge političke opcije.
Ali prije nego što je postao kandidat NiP-a, postao je ono što je mnogo teže biti u politici – čovjek koji je spreman javno reći ono što misli, čak i kada zna da zbog toga može izgubiti funkciju, stranačku podršku ili političku karijeru.
Možda se upravo tu nalazi najjednostavniji odgovor na pitanje ko je Besim Ajanović.
Političar koji je promijenio stranku, ali tvrdi da nije promijenio svoje osnovno načelo – da zakon i savjest trebaju biti iznad stranačke knjižice.
I upravo zato njegovu kandidaturu ne treba posmatrati samo kroz broj 22 na izbornoj listi.
Treba je posmatrati kroz više od tri decenije političkog puta, sukoba, sudskih procesa, javnih istupa i odluka koje je donosio onda kada mu politički nisu bile najlakše.
Jer politika se najbolje upozna onda kada čovjek ima nešto da izgubi.
A Besim Ajanović je, barem prema vlastitoj javno dostupnoj biografiji, mnogo puta birao da govori onda kada bi mu šutnja bila jednostavnija.