Na ovu devijaciju ranije je upozoravao i federalni ministar rada i socijalne politike, ističući čitav spektar zloupotreba: od onih koji bolovanje koriste za putovanja, preko onih koji ga otvaraju kao čin prkosa prema poslodavcu, do pojedinaca koji za vrijeme bolovanja rade “na crno”, ostvarujući dvostruku korist na štetu sistema.Svakog ljeta, bosanskohercegovačko tržište rada ulazi u predvidljivu, ali destruktivnu fazu. Dok jedni radnici odlaze na zasluženi godišnji odmor, drugi koriste institut bolovanja kao paravan za odlazak na more ili obavljanje privatnih poslova. Ova pojava, koja se uporno banalizira kao dio lokalnog folklora, odavno je prerasla u epidemiju sistemskih razmjera koja prijeti potpunom urušavanju povjerenja između radnika, poslodavaca i institucija.
Cijenu ove masovne zloupotrebe ne plaćaju samo poslodavci, već cjelokupno društvo. Prema postojećem zakonskom okviru, prvih 42 dana bolovanja finansira poslodavac. Nakon tog perioda, obavezu preuzima nadležni zavod zdravstvenog osiguranja. Međutim, u praksi, taj mehanizam je duboko kompromitovan. Refundacije sredstava poslodavcima su često neizvjesne, kasne ili bivaju umanjene, što stvara pravnu i finansijsku nesigurnost koja direktno odbija investitore i guši poslovnu klimu. U konačnici, teret se prebacuje na sve građane koji kroz doprinose finansiraju zdravstveni sistem koji očigledno ne funkcioniše efikasno.
Da se ne radi o izolovanim incidentima, već o duboko ukorijenjenom problemu, potvrđuju neumoljivi statistički podaci. Dok radnik u Evropskoj uniji u prosjeku godišnje s posla odsustvuje 6,5 dana zbog bolesti, u Federaciji BiH taj prosjek je alarmantnih 25 dana. U Kantonu Sarajevo, ekonomski najrazvijenijem dijelu države, prosjek iznosi 22 dana. Ova ogromna disproporcija nije rezultat lošijeg zdravlja nacije, već sistemske manjkavosti i odsustva bilo kakve stvarne kontrole.
Finansijski gubici su kolosalni. Samo za bolovanja duža od 42 dana u 2024. godini isplaćeno je gotovo 61 milion KM, što predstavlja porast od 13,2 posto u odnosu na prethodnu godinu. Ovaj novac, umjesto da bude uložen u poboljšanje zdravstvenih usluga, nabavku lijekova ili modernizaciju bolnica, odlazi na pokrivanje zloupotreba. Poslodavci, s druge strane, godinama upozoravaju da su upravo kratkotrajna bolovanja najčešći predmet manipulacije, stvarajući im ogromne organizacione probleme i direktnu finansijsku štetu.
Na ovu devijaciju ranije je upozoravao i federalni ministar rada i socijalne politike, ističući čitav spektar zloupotreba: od onih koji bolovanje koriste za putovanja, preko onih koji ga otvaraju kao čin prkosa prema poslodavcu, do pojedinaca koji za vrijeme bolovanja rade “na crno”, ostvarujući dvostruku korist na štetu sistema.
Uprkos jasnim pokazateljima i javnim apelima, nadležne institucije godinama ostaju pasivne. Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo i Federalno ministarstvo zdravstva u potpunosti ignorišu problem, ponašajući se kao da on ne postoji. Njihovo odsustvo inicijative i odbijanje da se suoče s problemom otvara ogroman prostor za manipulacije i šalje poruku da je zloupotreba prava na bolovanje prihvatljiva.
Posebnu odgovornost snosi Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo. Kao institucija nadležna za kontrolu bolovanja putem ljekarskih komisija, Zavod je ključna karika u lancu. Međutim, umjesto da djeluje kao efikasan kontrolni mehanizam, Zavod se pretvorio u bastion netransparentnosti. Javnost nema uvid u broj provedenih kontrola, broj utvrđenih nepravilnosti, niti u rezultate rada drugostepene ljekarske komisije. Podaci o stvarnom broju i strukturi bolovanja se kriju od javnosti, a na ključna pitanja se ne odgovara.
Raniji podaci da je tokom jedne godine izdato svega 269 naloga za kontrolu, i to isključivo na zahtjev poslodavaca, djeluju poražavajuće. Šta su te simbolične kontrole pokazale, ostaje tajna. Dok menadžment Zavoda upravlja budžetom koji se mjeri stotinama miliona maraka, građani s pravom postavljaju pitanje da li je sistem postavljen da kontroliše zloupotrebe ili da ih formalnim procedurama prikriva.
Nemoguće je govoriti o lažnim bolovanjima bez postavljanja pitanja o ulozi ljekara i zdravstvenih ustanova koji ih odobravaju. Nijedno lažno bolovanje ne može biti izdato bez saglasnosti i potpisa ljekara. To znači da odgovornost leži ne samo na nesavjesnim pojedincima koji zloupotrebljavaju svoje pravo, već i na onom dijelu medicinske struke koji im to omogućava.
Kontrolni mehanizmi unutar samog zdravstvenog sistema su, čini se, isključivo formalne prirode. Stvarne sankcije za ljekare koji neselektivno izdaju potvrde o privremenoj spriječenosti za rad praktično ne postoje. Time se stvara ambijent u kojem je lakše izdati sporno bolovanje nego se zamjeriti pacijentu ili ulaziti u duge procedure dokazivanja.
Sve dok Zavod zdravstvenog osiguranja, nadležna ministarstva i zdravstvene ustanove ne uspostave rigorozan, transparentan i efikasan sistem kontrole, svako ljeto će donositi istu sliku: pune plaže, prazna radna mjesta i milionsku štetu koju plaćamo svi. Ovo nije samo ekonomsko pitanje – ovo je pitanje erozije radne etike, uništavanja povjerenja i potpunog obesmišljavanja sistema socijalne i zdravstvene zaštite.
Izvor: Faktor.ba